Facebook

Seljačka buna

 

 

 

 

Uoči obljetnice i u spomen na Seljačku bunu, odnosno završnu bitku kod Stubice 9. veljače 1573.g., u Donjoj Stubici održava se dvodnevna manifestacija Seljačka buna. Manifestacija je započela 2008.g. u organizaciji Družbe vitezova zlatnog kaleža iz Donje Stubice.

Manifestacija prati događaje vezane uz Gupčevo puntanje seljaka te prikaz završne bitke uz sudjelovanje mnogobrojnih statista i članova udruga iz Hrvatske, Slovenije, Slovačke i Mađarske, što joj daje i karakter međunarodne manifestacije.

Manifestacija počinje „Puntanjem seljaka“. Ispred rodne kuće Matije Gupca okuplja se kmetsko vodstvo koje na čelu s Matijom Gupcem kreće prema Gupčevoj lipi. Tamo ih dočekuju nezadovoljni seljaci te započinje „puntanje kmetov“ tj. naoružavanje kmetova, puntara koji dižu Bunu.

Glavni događaj - „Bitka kod Stubice“, koja je sa statistima u srednjovjekovnim kostimima feudalaca i seljaka, naoružanim mačevima, topovima, vilama, kopljima i srpovima, vjerni prikaz završne bitke na stubičkom polju.

CRAFT : SELJACKA BUNA / BITKA KOD STUBICE from Marko Butrakovic on Vimeo.

O SELJAČKOJ BUNI  IZ 1573.

Autor teksta: Vlatka Filipčić Maligec ("Noć u Muzeju seljačkih buna", Muzej seljačkih buna, Muzeji Hrvatskog zagorja)

Daleke 1573. godine stubički su se seljaci, kao i brojni njihovi supatnici širom srednje i istočne Europe, odlučili za svoje stare pravice izboriti oružjem. Stoga je kolektivnom sjećanju hrvatskoga naroda 1573. ostala zapamćena po muškoj punti koju je predvodio Gubec. Velika seljačka buna ili seljački rat, kako su ga nazivali suvremenici, započeo je na Susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Bila je to treća buna od kada je 1564. Tahy došao na vlastelinstvo.

Uzroci bune nalaze se u pogoršanju položaja seljaka i smetnjama koje se stavljaju pred seljačku trgovinu, dok su povod bile borbe među vlastelom, koja je pri tom seljake naoružala, te zlodjela Franje Tahyja i njegovog sina Gabrijela. Seljaci kao svoje ciljeve ističu borbu za stare pravice i uspostavu „carske pravde“, rušenje feudalnog poretka, osnivanje svoje vlade u Zagrebu, preuzimanje obrane od Turaka te preuzimanje ubiranja poreza i oslobađanje trgovine feudalnih smetnji. Vođe su im bili Matija Ambroz Gubec, Ivan Pasanec, Ivan Mogaić i Ilija Gregurić.

Znak za početak oružanog ustanka dan je u noći 27. na 28. siječnja 1573., a prva veća ustanička akcija bila je napad na Cesargrad. Istodobno izbijaju pobune na desetak velikih vlastelinstava u Hrvatskoj i slovenskim pokrajinama. Biskup i ban Juraj Drašković moli kralja da hitno poduzme mjere za ugušivanje bune, a pomoć je zatražena i od uskočkog kapetana Thurna. Štajerski staleži objavili su opću mobilizaciju. Nakon poraza seljaka u bitkama kod Krškog i kod Kerestinca, ustanički odredi svladani su i u Planini, Jurkloštru i kod Jastrebarskog. Sedmoga dana veljače ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za napad na ustanike u Zagorju. Alapić kreće s vojskom protiv ustanika koji se povlače prema Stubici.

Buna je završila 9. veljače u krvavoj bitci kod Stubičkih Toplica u kojoj je poražena glavnina ustaničke vojske. Biskup Drašković opisao ju je kao „veliku bitku“. Pod Gupčevim vodstvom okupila se glavnina ustaničke vojske i pružila neobično jak i učinkovit otpor. No, slabije naoružanje i lošija izvježbanost doveli su do toga da je Alapić porazio ustanike i sada ih još uvijek „kažnjava ognjem i mačem kao izdajnike“. U bitci i neposredno nakon nje pobijeno je možda i 3000 seljaka. Sudbina seljaka zaključena je u prostranoj dolini između Stubičkih Toplica i Donje Stubice. Još i danas narod u toj dolini može pokazati mjesta gdje su se odigrali žestoki okršaji. Boj je trajao četiri sata, pobjeda je već naginjala seljacima kad je u posljednji tren došla na bojište četa haramija i pomogla plemićkoj vojsci u zimsko predvečerje razbiti kmetove. Suhoparni podaci kažu da je u buni sudjelovalo i do petnaest tisuća seljaka, a samo u završnoj bitci njih 5000, od kojih su to mnogi platili svojim životima. I današnji nazivi obitelji i sela svjedoče o bezumnoj osveti feudalne gospode nakon bune. Mnogi seljaci ostali su bez nosa, očiju, uha.

Preživjeli seljački vođe, među njima Pasanec i Gubec, uhvaćeni su i vjerojatno pogubljeni, kako je to Drašković zatražio u svom pismu kralju: „Jednoga od njih, koga zovu Gubec – beg i koga su nedavno proglasili kraljem, okrunit ćemo ostalima za primjer usijanom željeznom krunom ako na to privoli Vaše Veličanstvo“. Predaja iz 19. stoljeća kaže da su Gupcu nakon mučenja glavu ovjenčali užarenom željeznom krunom te ga posadili na užareno prijestolje na Markovom trgu u Zagrebu. Puk Zagorja pak priča da Gubec nije umro, nego da su se nad njim i njegovom vojskom sklopila dva brijega. Gubec sjedi ispod njih sa svojim kapetanima za kamenim stolom na kojem su pune čaše vina. Brada mu se ovija oko stola, pa kada se omota devet puta, tad će se brada opet rastvoriti i Gubec sa svojom vojskom ponovo osvanuti.

Lik Matije Gubca za zagorskog je čovjeka oličenje borbe protiv svake vrste nepravde. Buna i posebno njezin vođa tako su si osigurali trajno mjesto u hrvatskoj kulturi.

Mramorni lik silnika Tahyja, čija je požuda pridonijela pobuni seljaka, koji se nekada pred skupljenim mnoštvom znojio u crkv svetog Trojstva u Donjoj Stubici, gdje je bio pokopan pokraj svoje supruge, kneginje Jelene Zrinske, traži danas svoj mir u Muzeju seljačkih buna, Gornja Stubica. Tahy, u cijeloj zemlji proklinjan kao začetnik bune, umro je iste godine.

U pećini pod Sljemenom Gubec i njegovi kapetani i dalje čekaju, neumrli u narodnoj predaji, a i muzej u dvorcu Oršić čuva sjećanje na narodne junake. Ispred crkve svetog Jurja je i jedini živi svjedok bune, prastara lipa ispod koje su seljački kapetani kovali svoje urotničke planove.