Dvorac Oršić u Gornjoj Stubici je barokni dvorac kojeg je 1756. godine podigao grof Krsto Oršić (1718.-1782.), član plemićke obitelji Oršić, na mjestu starije srednjovjekovne utvrde. Novi dvorac nije više imao nikakvu obrambenu funkciju, već je isključivo služio za stanovanje.

Tlocrt dvorca je u obliku slova L, a treće krilo nekada se nastavljalo na stariju utvrdu (kaštel). Krila dvorca su s dvorišne strane otvorena arkadama koje prate hodnik, a vanjska su pročelja jednostavna, oživljena ritmičnim prozorima, s malo ugaone rustike.

U 19. stoljeću, nakon velikog potresa, dvorcu je dodan klasicistički trijem s timpanom i dorskim stupovima. U dvorcu je najočuvanija ostala kapela s iluzionističkim freskama, alegorijskim prikazom četiriju kontinenata i oslikani barokni oltar s prizorima iz života svetog Franje Ksaverskoga, koji pripadaju u sam vrh baroknog slikarstva i pripisuju se poznatome majstoru Antonu Lerchingeru.

Dvorac Oršić bio je feudalna rezidencija do 1924. godine, kad su ga napustili posljednji Oršići. Neko vrijeme dio prostorija dvorca služio je kao osnovna škola, a njime se koristila i lokalna seljačka zadruga. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća dvorac je potpuno obnovljen i u njegove prostore smješten je Muzej seljačkih buna. Bliža okolica dvorca oblikovana je kao parterni dekorativni vrt. Širi okolni prostor je šezdesetih godina uređen kao pejzažni perivoj s domaćim i egzotičnim biljnim vrstama u koji je smješten i spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu, rad kipara Antuna Augustinčića.